Profesor prava i renomirani kompozitor Ivo Josipović došao je na čelo Republike Hrvatske nakon Franje Tuđmana i Stjepana Mesića, koji su tom zemljom vladali dvadeset godina - svaki po jedno desetljeće. Odnos službene Hrvatske prema Bosni i Hercegovini u ta dva "poluvremena" bitno se je razlikovao. U Tuđmanovom bio je to aktivan odnos izrazite zainteresiranosti i velikih apetita, koji su se mijenjali prisilno, u ovisnosti o međunarodnim političkim okolnostima i diktatima, te u ovisnosti o odnosu snaga na terenu u vrijeme rata. No, što se samoga Tuđmana tiče, on je do groba ostao vjeran svojoj "filozofiji" da je Bosna i Hercegovina "kolonijalna tvorevina preostala iz osmanlijskih osvajanja", te da je jedino "naravno rješenje" da bude razdijeljena između Srbije i Hrvatske, uz eventualni dodatak "muslimanske tampon-državice" oko Sarajeva i u gornjem toku Bosne. No, nije se dalo...
U Mesićevom razdoblju (jednako u prvoj fazi, s Račanovom vladom, kao i u drugoj, sa Sanaderovom) odnos je iz aktivnoga prešao u sasvim pasivni. Ta pasivnost i nezainteresiranost, i ta nesposobnost da se formulira nova, pozitivno aktivna politika prema Bosni i Hercegovini, imala je poslužiti kao prešutno odricanje od nekadašnje politike, ali koje ne bi previše koštalo... Bio je to i nekakav polutanski način da se izrazi postojanje svijesti o vlastitoj ulozi u političkom i ratnom razaranju Bosne i Hercegovine, kada već (ne samo za živa Tuđmana, nego ni s Mesićem i Račanom, sve do danas) službena Hrvatska nije smogla političke snage da se otvoreno i samokritički suoči s tom svojom ulogom. Znalo je izgledati, osobito iz traumatizirane bošnjačke perspektive, da Mesić oličava nekakvu novu hrvatsku politiku prema Bosni. Međutim, osim što je svojom neobaveznom deklamatorikom omilio Bošnjacima, omrznuo banjalučkim Srbima a zamjerio se Hrvatima (naročito hercegovačkim), Mesić za svojih deset godina nije učinio ništa efektivno na promjeni i poboljšanju tolikih neriješenih pitanja između Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
To je, u najkraćim crtama, okvir u kojemu će se mjeriti koliku će i kakvu razliku Ivo Josipović uspjeti napraviti u odnosu prema svojim prethodnicima, kad je riječ o Bosni. Sve što se od njega čulo ranije, a i ovih dana za vrijeme posjete našoj zemlji, zvuči ohrabrujuće, jer je to napokon jedan državnik koji govori sasvim racionalno, potpuno izvan mitsko-nacionalnoga, etno-resantimanskoga i kolektivno-viktimizacijskoga diskursa. Na svoj način, o tomu svjedoči i njegova izjava uoči odlaska u Ahmiće i Križančevo selo: "Bosna i Hercegovina, nažalost, ima povijest teškog stradanja ljudi svih nacionalnosti i mislim da je međusobno uvažavanje žrtava i osuda zločina dobar temelj za bolje odnose. Isto ću tako reći i to da mi je žao da je politika Hrvatske bila, nažalost, jedan od faktora koji su doprinijeli stradanju ljudi na tom području."
Kada Josipović govori o međudržavnim odnosima, glavni akcent uvijek mu je na ravnopravnom partnerstvu i na svesrdnoj podršci putu Bosne i Hercegovine u Evropu i u euroatlantske integracije. I na širem regionalnom planu, toliko presudnom za budućnost Bosne i Hercegovine, Josipović manifestira, u izrazitoj opreci s Mesićem, politiku pružene ruke i racionalnoga sporazumijevanja. (Odnosi sa Srbijom, aktivno sudjelovanje u "turskim trilateralama": Srbija-Turska-Bosna i Hercegovina, Hrvatska-Turska-Bosna i Hercegovina, itd...) Taj put jest još uvijek pun nezacijeljenih trauma i neugodnih mogućnosti, ali je sasvim sigurno da mu nema alternative.
I kad je o Hrvatima u Bosni i Hercegovini riječ, Josipović je usvojio izbalansiran pristup, koji odlikuje potpuna odsutnost kako tuđmanovskoga velikodržavnog nacionalizma i paternalizma, tako i mesićevskoga političkog ignorantizma. Njegove poruke Hrvatima jesu, nesumnjivo, prijateljske ali i otrežnjujuće i opominjuće. Nažalost, to će po svemu sudeći prije doprijeti do svakoga, nego do - samih hrvatskih političara u Bosni i Hercegovini. Koliko su oni još uvijek politički nedozreli i gluhi za pouke bliske prošlosti, svjedoče izjave poput ovih: "Tuđman nije pravio razliku između Hrvata iz Hercegovine i Hrvata iz Bosne i posjećivao je BiH na cijeloj njezinoj teritoriji. To čini i predsjednik Josipović." (Predsjednica HSS-NHI, Ljiljana Lovrić.) "On se (Josipović, op. a.) uistinu ponaša kao predsjednik Hrvatske i predsjednik svih Hrvata." (Veso Vegar, portparol HDZ 1990.)
bhdani / I. Lovrenović
Ko montira robiju Alijinom sinu, naslov je koji se u subotnjem izdanju Dnevnog avaza pojavio na naslovnoj strani. Na početku teksta, koji bi trebao opravdavati ovaj naslov, stoji: "Ako doista ima istine u onome što politička čaršija i obavještajni krugovi prepričavaju, plan je da osuđeni kriminalac i reketaš Muhamed Ali Gaši, u zamjenu za dobijanje nezaslužene slobode kroz status svjedoka pokajnika, optuži upravo Bakira Izetbegovića da je on, navodno, njegov mafijaški pokrovitelj i nalogodavac." 
Comments
RSS feed for comments to this post.