Elegantniji od lutaka iz izloga skupih trgovina hrvatske metropole, vremešni je Travničanin žmirnuo, raširio ruke za zagrljaj i krenuo prema čovjeku kojeg ne poznaje. Na drugom ili trećem koraku je, sigurno, shvatio da griješi. Umjesto da se zbuni, spusti ruke i prošuška nešto tek reda radi, Ćiro je nepoznatoga zagrlio, poljubio u oba obraza, nazvao "Sine" i upitao za zdravlje. Bila je to demonstracija onoga što Miroslav Blažević naziva adaptibilnom inteligencijom. Nije zgodno, a nema onoga ko to ne može potvrditi, sresti nekoga ko izgleda tako poznato, pa otkriti kada je već kasno, kako je riječ o nekom drugom. Gluplje je, tek, sresti nikoga ko o vama zna sve, dok vi blage veze nemate ni ko je, ni šta tačno hoće. Potonjih se Ćiro nagledao i naslušao, narukovao se i fotografirao s njima. U poziciji prvih se, eto, našao u gluho doba... I odigrao ulogu prijatno iznenađenog i srdačnog tako da se povratnik s koncerta skoro upitao otkad se ono zna s trenerom svih trenera.
Sa svoje sedamdeset tri, četiri, pet, šest godina, selektor Zmajeva je u top formi za neugodne situacije. Od banalnih poput one s Cvijetnoga, do kompliciranih poput one s našim nacionalnim timom. Ne treba zaboraviti, nego valja naglasiti da je Ćiro zatekao tim u rasulu i Savez izvježban u prevarama svih vrsta, od naplaćivanja reprezentativnih gostovanja u kešu, do isplaćivanja nogometaških dnevnica - sebi. Od gubitnika je napravio najprijatnije iznenađenje kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Africi, dok ga bossovi nogometnog ganga ponizno oslovljavaju sa - Šefe.
Pred trenerom s "licem Delona i dušom demona" su dvije velike, teške utakmice. I niko ne može garantirati bosanski prolaz. No, Ćiro je, ipak, već organizirao da ga u nekadašnjoj zemlji apartheida čeka Ferrari. Kako ne bi ganjao taksi ako se bude moralo skoknuti po Rolex za razbijanje radi "galvaniziranja ekipe koncentriranog talenta".
Do tada, navijači pjevaju novoskovanu odu najvećem sinu svih naroda i narodnosti... Godine su prošle pune bruka
Gubili smo gdje god da odemo
A sad druge od nas hvata muka
Ćiro, beže, tobom se kunemo
Godine su prošle pune mraka
A onda se svjetlost ukazala
Bosno moja da vidiš meraka
Ide Ćiro preko Portugala
Nek' smo i mi jednom favoriti
Da se na mundijal probijemo
Nećeš nam se Afriko sakriti
Hej, Mandela, mi se primičemo.
E. Imamović / bhdani
Na zagrebačkom Cvijetnom trgu te noći, zore tačnije, jer bilo je malo iza tri, susreli su se osnivač šibenskog jazz festivala i selektor fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine. Bio je to njihov prvi i, vjerovatno, posljednji susret, a desio se, eto, baš u čudno vrijeme. Za jednog nakon koncerta Massive Attacka - za drugog poslije... To se ne zna i ne treba se znati.