U BiH je evidentna rastuća uloga turske diplomatije. Uz posredovanje Ankare Srbija je odobrila dugo osporavani agriment bh-ambasadoru. Turska nema namjeru da stvori neootomoanski Balkan, kaže ekspert za Balkan Türbedar.
U BiH su se stoljećima prelamali interesi stranih sila. Amerikancima je pošlo za rukom da zaustave rat, nakon što EU nije uspjela da spriječi krvoproliće. 15 godina nakon okončanja rata, SAD i EU, zabavljeni drugim krizama, imaju sve manje snage i volje da naprave od BiH uspješnu priču. Ali na pozornicu sve više stupa Turska. O tome za Deutsche Welle govori Erhan Türbedar, iz turske Fondacije za političko ekonomske studije TEPAV, sa sjedištem u Ankari.
DW: Gospodine Türbedar, kakve interese ima Turska na Balkanu?
Türbedar: Postoje tri bitna razloga zbog čega se Turska pojavljuje na Balkanu. Prvi faktor je zajednička istorija od više stotina godina. Nju Turska prepoznaje kao bitan oslonac za poboljšanje regionalne saradnje. Možda neko voli ili ne voli tu istoriju, ali činjenica je to da se ljudi dobro poznaju, što je dobra osnova za regionalnu suradnju. Drugi bitan faktor, koji uvlači Tursku na područje Balkana je ljudski faktor. Manjine turskog porijekla žive na Kosovu, u Makedoniji, Bugarskoj, Albaniji, Grčkoj. Treći faktor je geografski. Prostor Balkana je prostor na kojem se otvaraju turska vrata Evropi. Šta god se tu desi, to ima ima politički, ekonomski i kulturni efekat na Tursku. Kada bi u Turskoj svakog četvrtog čovjeka na ulici pitali odakle je vidjeli biste da je porijeklom sa Balkana. To je jedan prirodni a ne sistematski lobi. Veoma su jake kulturne, porodične i ostale veze između Turske i zemalja Balkana. Kad god se nesto desi u BiH, na Kosovu, Sandžaku, u Albaniji vlast u Turskoj , bez obzira ko je čini, ne može biti ravnodušna. Tada se uvijek turska diplomatija pokrene prema Balkanu, počevši od udruženja, fondacija, preko narodnih poslanika, ministara, diplomata, koji su porijeklom sa Balkana. Oni faktički formiraju jedan prirodni lobi koji vrši pritisak na vladu, bez obzira ko je čini, da bi imala aktivniji odnos prema Balkanu.
DW: Turskoj diplomatiji uspjelo je da pokrene trilateralne susrete Tadić-Siljadžić-Guel u Istanbulu. Prethodno su susreti Alkalaj-Jeremić-Davatoglu, koji su rezultirali brzim rješavanjem dugoročnog problema oko izdavanja akreditacije za bh-ambasadora u Beogradu Borišu Arnauta. Šta turski predsjednik i šef diplomatije imaju što nemaju njihove kolege u Vašingtonu ili Briselu?
Türbedar: Poznato je da se u Butmirskom procesu pokušalo pronaći rješenje za ustavne promjene i funkcionalniju BiH. Turska je pokušala da se u to uključi i bude jedan od medijatora u tom procesu, ali Davitoglu nije pozvan na Butmir. Upravo je zbog toga započeo svoju diplomatsku ofanzivu u BiH. Njegova je namjera da doprinese da svi tri konstitutivna naroda sjednu za sto i pojačaju dijalog. Drugi elemenat u njegovoj viziji prema BiH je zbližavanje BiH sa njenim susjedima Srbijom i Hrvatskom. Davitogluova politika prema BiH vodi se na tri razine. Prva je lokalna, gdje se pokušava razgovarati sa Bošnjacima, bosanskim Srbima i bosanskim Hrvatima. Kroz trilateralne mehanizme Turska-Srbija-BiH a kasnije i Turska-Hrvatska-BiH, pokušava da ove države zbliži, kako bi lakše rješavali postojeće probleme. Treće, Turska je aktivna na međunarodnoj platformi, kada je u pitanju BiH i to putem struktura UN-a. Lobira u Vašingtonu, čak i u Moskvi, svugdje gdje misli da može pronaći podršku za BiH. A ako pitate za kakvu se podršku zalaže Turska, to je očuvanje teritorijalnog integriteta i očuvanje multietničkog karaktera države BiH.
DW: Kakvu ulogu u svemu imaju sve bolji tursko-ruski odnosi?
Türbedar: Ne bih htio preuveličati moć Turske. Ali stvorena je atmosfera u kojoj su Turska i šef diplomatije Davatoglu svjesni da ova zemlja sama ne može previše uraditi u BiH. S druge strane nije ni Brisel dovoljno jak, da pokrene nešto revolucionarno u BiH. Turska se zalaže da se svi, koji su na neki način uticajni u politici, dakle sva ta diplomatija uključi i ujedini snage. Davatoglu očito smatra da je Rusija faktor koji se ne treba zaobići. Činjenica je da u posljednjih godinu dana postiji jak trend zbližavanja između Ankare i Moskve. Baza za sve je energetska i ekonomska politika koja sve više povezuje Tursku i Rusiju. I pored toga što i dan danas između Rusije i Turske postoje neki problemi, iako Rusija u vanjskoj politici ne radi uvijek ono što bi išlo u korist Turske, te dvije države se dosta podržavaju. Vjerovatno bi bilo dosta za početak kada bi sve države našle najmanji zajednički imenitelj za BiH a prvi minimum oko kojeg bi se svi morali dogovoriti je poštovanje integriteta BiH.
DW: Savjetnik predsjedavajućeg Predsjedništva BiH izjavio je nedavno da su odnosi između BiH i Rusije sve bolji. Da li je to direktna posljedica turskog uticaja?
Türbedar: Sigurno je da postoji uticaj sa strane, koji pomaže da se Sarajevo i Moskva zbliže. Unutar Balkana postoji određen stepen nedostatka dijaloga. Uvijek su se dešavanja na području bivše Jugoslavije odražavala na odnose Srbije i Turske. Prvo se desio rat u BiH od 92. do 95. kada su srpsko-turski odnosi zahladnjeli. Potom je došao rat na Kosovu i NATO-bombardovanje kada su ponovo zahladnjeli odnosi između Srbije i Turske. Ne kažem da su se Srbija i Turska našle na strateškom partnerskom putu, ali je kroz dosta posjeta srpskih ministara Turskoj dosta toga postignuto.
DW: Da li je prevladana skepsa Srbije prema Turcima?
Türbedar: Ona još uvijek nije prevledana. Samo je pokrenut mehanizam dijaloga. Dvije države su se počele malo bolje upoznavati i krenule su sa prevazilaženjem međusobnih predrasuda, makar na nivou aktuelnih vlada. Kada bi došlo do promjene vlasti u Srbiji, kada bi ponovo dođao Vojislav Koštunica, Radikalna stranka ili slične struje, kada bi oni zavladali Srbijom vjerujem da bi proces zbližavanja sa Ankarom krenuo nizbrdo. U Srbiji postoji previše predrasuda prema svemu što se dešavalo na Balkanu. Srbija još uvijek živi sa istinom koju je Milošević nametnuo. U Srbiji puno ljudi nije svjesno da su pojedinci vršili zločini i da se skrivaju iza srpskog naroda. Najveće žrtve bile su u BiH. Mi nemamo još uvijek utisak da je Srbija to krenula posmatrati na drugi način. Nažalost, činjenica je da je Karadžić još uvijek neka vrsta nacionalnog heroja i da se po ulicama Beograda i Banjaluke slobodno prodaju posteri Mladića i Karadžića, čaše i suveniri s njihovim likovima. Činjenica je da ima ljudi koji obljepljuju ulice u Beogradu imenima Ratka Mladića.
DW: Da li se u Srbiji ipak nešto promijenilo?
Türbedar: I dan danas imamo dvije Srbije. Prva je demokratska, kojoj Zapad aplaudira i koja ima za cilj integraciju u EU i NATO. S druge strane postoji Srbija koja još nije promijenjena i koja živi u duhu 90-tih godina. Podsjećam na rasprave u parlamentu Srbije koje su se desile nakon izglašavanja Rezolucije o Srebrenici. Kada sam to slušao došao sam do zaključka da se u Srbiji ništa nije promijenilo. Uvijek se pokušava relativizirati zločin. Propaganda Miloševića uvijek je bila da se u ratu gine. Nikada u Beogradu nisu bili spremni da prihvate da je na BiH kao državu, priznatu od strane UN-a izvršena agresija. Tamo se sve što se u BiH dešavalo tretira kao građanski rat. Predrasude se ne mogu tako lako mijenjati, to će ići korak po korak, nadamo se na bolje. Dakle zbližavanje Ankare i Beograda za mene ima simboličnu vrijednost, jer sav taj nacionalizam ima korijen u Otomanskom carstvu. Vi znate da je Ratko Mladić, kada je ušao u Srebrenicu, rekao da je došlo vrijeme da se sveti Turcima. On je, sveteći se "Turcima", počinio genocid u BiH.
DW: Ali ipak ima i druga strana?
Türbedar: Tako je. Nadu nam i dalje daje činjenica da u Srbiji postoje ljudi kao što je nataša Kandić, Sonja Biserko, koje rade na otkrivanju istine o događajima tokom 90-tih godina.
DW: Kako bosanski Srbi gledaju na inicijativu Turske za stabilnost u BiH i regionalnu stabilnost?
Türbedar: Bosanski Srbi ne žele vidjeti Tursku u regiji. Oni su pokrenuli novu priču o tzv. "novom otomanizmu", kako Turska pokušava stvoriti novi "neootomanski Balkan". To nije istina. Turska nije nikad imala takvih ambicija. To je nešto što je neizvodljivo. Te priče su prazne. Činjenica je da bosanski Srbi Tursku neće. Zato smatram da bi, umjesto svih tih pojedinih inicijativa za stabilnost BiH, nabolje bilo kada bi se svi našli na nekoj zajedničkoj platformi, bilo na nekoj međunarodnoj konferenciji za BiH. Kada bi se svi igrači ujedinili sa ciljem očuvanja teritorijalnog integriteta BiH, mislim da bi se došlo do pozitivnijeg pomaka i uspjeha u svemu tome.
DW: Izetbegović je pred smrt zamolio turskog premijera Erdoana, sa kojim je imao izuzetno dobre odnose, da ne ostavlja BiH na cjedilu
Türbedar: BiH ima posebno mjesto u srcu turskog premijera. Ali i u samoj Turskoj. Niko ne može očekivati da će Turska biti pasivna ako se nešto desi u BiH. Devedesetih godina Turska isto tako nije bila pasivna. Pokušavala je da kroz međunarodne institucije, preko UN-a i OSCE-a pomogne BiH i zaustavi rat. Stalno je govorila, ako već dozvoljavate da bude rata u BiH, neka on bude pravedan, dajte šansu Bosancima da se brane. Ankara se zalagala i na sprječavanju sukoba između Hrvata i Bošnjaka. Prije potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, kojim su zaustavljeni ovi sukobi, aktivno je radila na tome. Ali nije bila toliko jaka jer Zapad nije bio ujedinjen. Tada su članice EU igrale svaka svoju politiku. Sada je situacija malo drugačija. Imamo malo jaču EU koja sada ima i zajedničku vanjsku politiku. Imamo novu dinamiku, u kojoj bi Turska mogla pomoći. Trenutno postoji velika inflacija igrača na Balkanu, koji se zalažu za stabilnost. Tu su Turska, Vašington, Brisel, Moskva koja je uvijek prisutna a ponaša se kao da je nema. Postoji slovenačka ali i grčka inicijativa, čak i Mađarska i Bugarska nastoje da nešto urade. Regionalno povezivanje može djelimično pomoći BiH, ali dok konstitutivni narodi BiH sami između sebe ne postignu dogovor, ovi im igrači ne mogu previše pomoći.
deutsche welle
