Teška ekonomska situacija u zemlji i stalni problem sigurnog otkupa poljoprivrednih proizvoda motivirali su udruženje građana „Terra Sana“ iz Sanskog Mosta da putem svoje apoteke organizuje kooperativnu proizvodnju krastavaca kornišona na prostoru opština Ključ, Sanski Most, Oštra Luka i Prijedor. Ova proizvodnja je već bila organizovana na ovom području u periodu 2001-2005, ali je zbog smanjenog interesa poljoprivrednika i njihovog preusmjeravanja na proizvodnju mlijeka neko vrijeme rađena u smanjenom obimu. Veći interes pokazale su zadruge i proizvođači sa područja opština Velika Kladuša, Bužim i Cazin, gdje „Terra Sana“ cijelo vrijeme pruža stručni nadzor proizvodnje, koja se sve više širi, kako po broju korisnika, tako i po visini prinosa.
Početna ideja, da se i poljoprivrednicima u dolini Sani ponovo pruži prilika da učestvuju u kooperaciji u kojoj dobijaju sav repromaterijal, stručnu pomoć i garanatovan otkup naišla je na slab odaziv sanskih poljoprivrednika.
Svega desetak proizvođača pokazalo je svoj interes, što je ispod svih očekivanja.
Poljoprivredni proizvođači nikako da prihvate principe tržišne ekonomije, u kojoj se proizvodi ono i onako kako zahtjeva tržište, a tržište ne postoji da bi se na njemu prodavalo ono što smo mi proizveli, zato što se to nama sviđa i na način i pod uslovima kako se nama sviđa.
Uz navedeno, primjetan je i potcjenjivački odnos prema poljoprivredi kao poslu koji ponižava ljude, kojim se trebaju baviti samo najsiromašniji i najbjedniji, a naravno, niko ne želi vidjeti sebe u toj kategoriji. Već sad imamo slučajeve porodica na selima, čiji su punoljetni članovi nezaposleni, koje posjeduju zemlju, ali na njoj ništa ne proizvode, jer se po njima taj posao ne isplati, tako da je bolje ne raditi ništa, nego proizvoditi hranu bar za vlastite potrebe.
Ilustrativan je slučaj sanskog poduzetnika, koji je odlučio u rodnom selu podići voćnjak, a najveći problem mu je bio pronaći radnike koji bi iskopali 200 sadnih jama. Većini nezaposlenih se zemlja gadi.
Neki su kulturu nerada donijeli iz izbjeglištva, gdje su se brzo navikli na sistem socijalne pomoći, koji im je garantovao mjesečna primanja bez rada, drugi se ugledaju na političare i zaposlene u javnim preduzećima koji dobijaju plate za nikakav rad, treći se ugledaju na prve i druge.
I tako, postajemo sredina u kojoj je rad, a pogotovo fizički rad sramota. Zato nije sramota zaduživanje u bankama i mikrokreditnim organizacijama i stalno moljakanje dijaspore da šalje novac, jer se ovdje nema od čega živjeti.
nolimit.ba
"Ovaj Hrvat dugo smeta zbog probosanske orijentacije i želje da se s Bošnjacima uspostavi korektan odnos. I on je bio žrtva montiranih Derviševićevih krivičnih prijava, zbog kojih je šest mjeseci nevin odležao u zatvoru, ali se atak na njega ne zaustavlja. Očigledno, cilj je da se Hrvati poput Čovića što dalje otjeraju od Sarajeva i probosanske politike."