Napokon je i Jasmina Rendića ogrijalo sunce! Sunčevi zraci obasjali su njegovu sobu u Ulici Donje Brdo, kroz prozor odakle se vidi pola Tuzle. O tom pogledu, o toplini obiteljskog doma, zagrljaju majke i oca, sanjao je 321 dan, koliko je proveo u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, piše San.
"Još uvijek nisam svjestan da sam slobodan čovjek. Cijelu noć sam se vrtio, oka nisam sklopio. Ujutro sam se ponovo sastao s veleposlanikom Borišom Arnautom, kojem dugujem ogromnu zahvalnost. U hotelu sam se susreo s Ilijom Jurišićem, a onda sam imao susrete s rodbinom i tako sam provodio svoj prvi dan na slobodi", kaže Rendić, piše San.
Njegova golgota počela je u proljeće prošle godine. S drugom krenuo je ka Beogradu. Na ulazu u Srbiju u Sremskoj Rači, zadržali su ga tri sata.
"Dok sam čekao prelazak u Srbiji do mene su dolazili policajci i pitali me jesam li ikad bio u Afganistanu. Mogao sam im slagati i reći da nisam, da sam imao oraha u džepu, ali nisam i rekao sam im istinu. Na kraju su me uhitili i sproveli u zatvor u Sremskoj Mitrovici", kaže on.
Prva neugodnost u Sremskoj Mitrovici dogodila se već prilikom davanja osobnih podataka. Na pitanje radnika u pisarnici čiji je državljanin, Jasmin je odgovorio: „Bosne i Hercegovine"...
"Rekao mi je da takvog državljanstva nema i da mogu biti samo državljanin Republike Srpske. Tako je i postupio i u papire upisao kako sam državljanin RS-a. Potom me je pitao šta sam po nacionalnosti. Odgovorio sam: "Bošnjak". Onda je on rekao kako takve nacionalnosti nema, a ja sam, ne želeći se dalje raspravljati, slegnuo ramenima", kaže Rendić.
Nakon uhićenja dobio je uvjeravanja odvjetnika kako u pritvoru može ostati najduže 40 dana. Međutim, mjeseci su prolazili, a on nije napuštao ćeliju u kojoj je bilo još pet osuđenika, među kojima i profesionalne ubojice i dileri droge.
"Na početku mog ropstva svašta su me ispitivali. Antiteroristički tim me je ispitivao o terorističkim skupinama, jer oni, navodno, imaju saznanja kako u BiH ima terorističkih grupa. Ja sam im rekao kako sam radio u bazama američke vojske, a da bih dobio posao morao sam proći šestomjesečne provjere. Naime, u opisu mog posla bila je vatrogasna prevencija, a da bih dobio taj posao morao sam proći razne vrste provjera. Zbog toga meni, ali i svim ostalim radnicima u bazi, izričito je zabranjen kontak s lokalnim stanovništvom", pojašanjava on.
Radeći u američkim bazama zaslužio je titulu vatrogasnog maršala. Kaže, kako je nagrađen zbog spašavanja jednog nizozemskog i dva ruska civilna pilota. O detaljima iz Interpolove tjeralice, i izvjesnom zlataru Ramatulahu kaže:
"Kada su me uhitili u Srbiji, policajci su pokazali kopiju moje putovnice. Bila je to moja stara putovnica, ali sam vidio kako na kopiji nema otiska da je poništen. Potom sam vidio dokument na kojem je otkucano moje ime, a ispod je neko stavio potpis „Džasmin". Na osnovu tog papira ostao sam u zatvoru 321 dan. Kako, zbog čega, u ovom trenutku zaista ne znam, ali narednog tjedna u Sarajevu imam sastanak s Interpolom, kada ću, nadam se, razriješiti sve dileme", kaže Rendić, piše San.
Smatra kako je posrijedi bila trgovina, te da je u zatvoru zaglavio zato što je Bošnjak i državljanin BiH.
"U zatvoru nisam imao adekvatnu liječničku pomoć, nisam imao hranu. Rekao sam im kako ne jedem svinjetinu, a oni su rekli: „Dobro, ne moraš jesti ništa". Nisam ništa ni jeo, jer je svinjetina bila gotovo u svakom obroku, bilo da je riječ o grahu, grašku ili kupusu. Otac mi je jednom tjedno mogao dostaviti 2.5 kilograma hrane i s tom količinom hrane sam preživljavao. Dva mjeseca sam čekao na tretman kod dermatologa, jer sam imao plikove po leđima. Kada je dermatolog došao u zatvor, nije me prozvao, a nikad kasnije nisam pregledan. U siječnju sam imao strašnu zubobolju. Čekao sam na pregled kod stomatologa, ali je pregled odgađan iz dana u dan. Na kraju sam morao štrajkati glađu i žeđu kako bi mi dozvolili pregled. Da mi je liječnik u tim trenucima dao kliješta sam bih sebi izvadio zub", navodi Rendić.
Poslije preživljene golgote kaže kako će pred međunarodnim sudom tražiti od Srbije nadoknadu materijalne i nematerijalne štete.
"Na poslu sam konstantno napredavao i jedan sam od rijetkih Bosanaca, koji je bio na tako odgovornoj poziciji. Uhićenjem su mi nanijeli ogromnu štetu na tom polju, ali najveća šteta nanijeta je mom zdravlju i mojoj obitelji. Ukoliko dobijem spor, a nema razloga da bude suprotno, radiće se o velikoj odšteti. No, meni taj novac ne treba i budite sigurni kako ću ga pokloniti organizacijama koje se bore za istinu i pravdu", poručuje Rendić.
Jasmin Rendić navodi kako je svaki zatvorski dan neizmjerno težak, ali da je njemu najteže bilo u trenutku kada je Okružni sud donio, a Apelacioni potvrdio njegovu ekstradiciju Afganistanu.
"Bukvalno sam se plašio svake škripe vrata, jer sam mislio kako dolaze po mene. Kroz glavu mi je prolazilo kako sam bio na strani NATO-a, a da me izručuju drugoj strani. Za mene je to značila smrtna kazna. Vjerujte da se ne bih opirao ili plašio da me je bilo koja europska zemlja tražila. Štaviše tražio bih da me po kratkom postupku izruče, ali izručivanje Afganistanu, u situaciji gdje se američka vojska tretira kao okupatorska, a ja sam radio za tu vojsku, za meni bi značilo smrtnu kaznu", kazao je Jasmin Rendić.
A SADA SVI U TRGOVINE PA NAPUNIMO KOLICA PUNA PROIZVODA IZ SRBIJE!!!
ljiljan.ba
