U današnjem svijetu malezijski ekonomski model predstavlja čudo u pogledu svih standarda i dosta nalikuje japanskom ekonomskom modelu, uprkos činjenici da je površina Malezije 330.000 km² i da je broj stanovništva 22 miliona ljudi, čiju većinu čine muslimani. Malezija je pretežno brdovita, a većina zemljišta nije pogodna za poljoprivredu. Doprinos turizma je samo 5% unutar nacionalnog prihoda.
Malezijska trgovina u 1975. godini na svjetskom nivou nije prelazila 4,5 američkih miliona da bi se nakon 25 godina popela na 685 milijardi rimdžita (malezijska valuta), ili oko 180 milijardi američkih dolara, s tim da je malezijska valuta poznata u svijetu kao malezijski dolar. Tajna ovog uspjeha leži u umu malezijskih muslimana koji rade po sloganu: ''Kvaliteta i izvoz su lokomotiva ekonomskog razvoja''. Malezijski izvoz po glavi stanovnika iznosi 4800 dolara, što premašuje američki izvoz po glavi stanovnika koji iznosi 1700 dolara.
Malezija se uspješno okrenula od proizvodnje primarne robe prema proizvodnji industrijskih proizvoda, pri čemu se oslanjala na šest vrsta finalnih proizvoda: gumu, palmino ulje, začine, kakao, kokos i drvne prerađevine. Iako se sirovine ovih proizvoda nisu osigurale, međunarodnim firmama dozvoljeno je da nastave sa svojim aktivnostima pod uvjetom učešća nacionalnog kapitala, uz istovremenu obustavu izvoza ovih sirovina kroz nametanje poreza, tako da su svi navedeni proizvodi proizvodeni na malezijskoj teritoriji.
U izradi i pokretanju zajedničkih projekata za izgradnju industrijskih zona i privlačenje stranih investicija i ulaganje kapitala u infrastrukturne sisteme, Malezija se fokusirala isključivo na navedene vrste proizvoda. Na početku osamdesetih Malezija je uspjela privući privatna ulaganja u elektro-kućansku robu i elektro-montažu, što je pripremilo put za privlačenje najvećih svjetskih elektro-firmi da izgrade tvornice u toj zemlji. U svom ekonomskom razvoju Malezija se fokusirala na politiku koja nije tako lahko dozvoljavala uvoz.
Međutim, ovo se promijenilo nekoliko godina nakon nezavisnosti kad je ova politika zamijenjena politikom ''intenziviranja nacionalnih ulaganja'' u industriju u kojoj su prednjačili i razvoj izvoza tih proizvoda. Malezija je počela sa prirodnim resursima dostupnim na njenoj teritoriji, naročito šest osnovnih malezijskih sirovina, i nastavila je sa razvojom ekonomije sve dok nije postala jedan od najvećih izvoznika industrijskog drveta i namještaja od drveta.
U svemu tome, postala je najveći konkurent SAD-u u izvozu biljnih ulja i najveći izvoznik guma na svijetu. Malezijski guverner centralne banke izjavio je da je ekonomija njegove države u 2010. godini porasla za 8,9% na godišnjoj razini u drugom tromjesečju ove godine, a očekuje se da će premašiti stopu rasta od 6% tokom cijele godine zahvaljujući povećanju unutrašnje i vanjske potražnje. Istaknuto je da je ekonomija porasla za 9,5% u polovini prethodne godine, dodajući da je snaga domaće potražnje povećana zbog veće potrošnje privatnog i javnog sektora.
Unatoč sporijem rastu u razvijenim ekonomijama, ekonomski rast u Maleziji je još uvijek odgovarajući, jer zemlja ima jake temelje, uz nisku inflaciju i smanjenje stope nezaposlenosti. Stopa inflacije u julu ove godine dostigla je do 1,9% u i 1,6% u drugom tromjesečju 2010. godine, u usporedbi sa 1,3% u prethodna tri mjeseca, uglavnom zbog veće cijene hrane i pića u 2010. godine, nakon što je revidiran rast od 4,4% u četvrtom kvartalu 2009. godine. Malezijska vlada je ove godine najavila da planira provesti ekonomske reforme koje uključuju osnovne mjere za dobrobit većine malezijskog naroda, kao dio plana za dovođenje zemlje u red razvijenih zemalja do 2020. godine.
aljazeera.net
