Mujo Hrnjica – krajiška legenda

Ime Muje Hrnjice i danas je sinonim za neshvaćenog junaka i buntovnika u Krajini koji je svojim životom ostavio neizbrisiv trag u burnoj i često nedovoljno razjašnjenoj historiji ovog podneblja. Pored Hasan-age Pećkog o kojem smo već PISALI u našoj rubrici, za vrijeme Osmanske vladavine u Bosni, ističe se još jedan Krajišnik. Njegovo ime je Mujo Hrnjica.

Pravo ime ovog junaka o kojem se i dalje pjevaju brojne epske pjesme je Mustafa Turčalović. Rođen je početkom 17. vijeka ( 1600. godine ) u malom selu u Lici. Njegov otac je bio namjesnik u Bosni, a porijeklom je iz turske pokrajine Erzurom. Njegov otac je u Bosni upoznao kćerku bogatog Hurem-age Kozlice koji je vladao kliškim sandžakom za vrijeme Osmanlija.  Njihovo prvorođeno dijete bio je upravo Mustafa Turčulović kojeg danas znamo pod nadimkom Mujo Hrnjica. Ipak, njegov otac je ubijen u zasjedi kad je Mustafa imao svega 11 godina.  Majka mu se seli u Udbinu kod svog oca, a nakon nekoliko godina ona i njen sin sele u Šturlić koji je tad bio malena tvrđavica na granici velike Osmanske imperije. Nedugo nakon toga, Mujo će preseliti u Veliku Kladušu gdje zbog svog porijekla ulazi u krug aga, begova i kapetana među kojima se ističe i postaje prvo ime cazinske Krajine.

Ipak, dio prema tkz. “Suhoj granici” bio je izložen stalnim upadima hajduka, uskoka, habsburških plaćenika i ličkih bandi, pa je Mujo Hrnjica bio prinuđen poduzeti represivne mjere kako bi spriječio stalna pustošenja žitom i stokom bogate Krajine.  Zato je bio u stalnom kontaktu s bosanskim valijom u Banjaluci koji je, prema predanju, svog jedinog pravog naslijednika vidio upravo u Muji, pa je u tom duhu i urgirao kod sultana da Muju pošalje u Carigrad na obuku.  Mujo, pak, nije puno mario za obrazovanje i titule koje je mogao dobiti. Tako je vraćajući se jednom prilikom iz Banjaluke prošao kroz Podzvizd u kojem su harali banditi. Legenda koja nije prošla historijsku verifikaciju kaže da je Mujo Hrnjica vlastoručno ubio sve hajduke i kao heroj umarširao u Kladušu. To je naročito iznenadilo bosanskog valiju. On nije vjerovao glasinama, pa se zaputio u Kladušu da se uvjeri. Vidjevši da su banditi daleko iza granice, on je Muji Hrnjici kazao da sebi uzme onoliko zemlje koliko koraka napravi, ali uz obećanje da će i dalje čuvati Krajinu.  Njegove dvore danas će ugledati svaki putnik namjernik koji svrati do Velike Kladuše.

Mujo Hrnjica bio je u dobrim odnosima i sa vrlo vjerovatno najpoznatijim bh. herojem za vrijeme osmanlija, Taletom Ličaninom. Njih dvojica u tandemu bili su prijetnja velikom broju lovaca u mutnom koji su se željeli domoći njihovih titula i položaja. To će Muju Hrnjicu koštati života jedne večeri dok se  vraćao sa jednom sijela. U zasjedi ga  je ubio Mujo Katarica, dugogodišnji neprijatelj Hrnjice i njegovih saradnika. Kako legenda kaže, Katarica je Hrnjicu ubio zlatnim metkom jer je Mujo sam tvrdio da ga jedino zlatan metak može ubiti. Neće proći dugo, a Katarica će doći glave i Taletu Ličaninu.  Oba Mujina brata stradat će u zasjedi nekoliko godina kasnije.

Kuća Muje Hrnjice danas je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Nalazi se u starom dijelu Velike Kladuše na tkz. “pašinim vodama”. Mujo Hrnjica i danas slovi za hrabrog, požrtvovanog čovjeka kojem je želja da pomogne svom kraju i narodu, baš kao i mnogim drugim krajiškim herojima, došla glave.

cazin.net

Stranac na ničijoj zemlji

Christian Jennings je britanski novinar koji u Sarajevu živi od 2006. godine. Dok je u BiH bjesnio rat, on je boravio u Ruandi i Burundiju. BiH je njegovo 44. inostranstvo. Zašto je odlučio da ostane živjeti u Sarajevu?

„To je čudna situacija u kojoj sam se našao kao vjerovatno jedan od posljednjih britanskih dopisnika koji su te 2006. godine stigli u Bosnu prvi put, ali to je zemlja u kojoj sam odlučio da živim sada“, kaže britanski novinar na početku našeg razgovora. Ruanda pa Bosna i Hercegovina... Primjećujem da on voli nekako, te postkonfliktne države. Pitam ga sa kakvim je predrasudama stigao ovdje. „Pogrešna je pretpostavka da stranci dolaze ovamo sa predrasudama. Prije dolaska u bilo koju zemlju dosta se nauči u razgovoru s ljudima, kroz medije, ili čitanjem knjiga. Ja sam imao tu sreću da saznam o ovoj zemlji mnogo toga od mojih kolega, ali i da upoznam mnogo Bosanaca prije nego što sam došao ovdje. Ipak, nije to bio napredni nivo poznavanja. Malo sam znao o tome gdje zapravo, dolazim“, priznaje Jennings.

Gdje su nestale pare?

Obostrano upoznavanje trajalo je kratko, ali dovoljno dugo da britanski novinar shvati kako je strani uticaj u BiH najčešće bio vrlo pogrešan. „Nažalost, tu su bile stotine hiljada stranaca, vojnika, političara, akademskih djelatnika, humanitaraca i analitičara koji su ovdje došli iz sasvim pogrešnih razloga. Zato ovdje imate entropijski odnos između međunarodne zajednice i Bosne, jer međunarodna zajednica nastoji doći u zemlje prije, za vrijeme, ili nakon konflikta i ona obično zatiče jednu stranu koja je društveno i ekonomski dominantna. U Bosni i Hercegovini su zatekli tri strane od kojih su sve tri izgubile rat. Tako imate situaciju u kojoj je učinjeno mnogo grešaka, potrošeno je oko 15 milijardi eura ili dolara od 1992. i ja da sam Bosanac ovdje, pitao bih se gdje je taj novac nestao i šta je njime postignuto“, kaže Jennings i dodaje da je u problematičnoj političkoj klimi vrlo teško ustanoviti šta međunarodna zajednica nije uspjela ostvariti, a šta je BiH uspjela da uradi. „Sve zajedno, kada se uzme u obzir, uopšte ne začuđuje to što zemlja funkcioniše ovako kako je to danas slučaj“, kaže britanski novinar.

Savršena kombinacija

Jedna poslovica kaže: dom je tamo gdje mi je dobro. Da li je vama zaista dobro ovdje u BiH?“ pitam kolegu. „Da se ovdje ne osjećam dobro, ne bih tu živio. Da, to je savršena kombinacija: biti Evropljanin, a ne biti homogeniziran. Ova zemlja ima istoriju, kulturu koja je vrlo slična britanskoj, smisao za humor koji je takođe sličan britanskom. Ima pristup životu koji je nezavisan, anarhičan i ponosan. Može se upotrijebiti riječ 'inat' koji je možda razlog bosanskih uspjeha ili neuspjeha. Inat znači odbijanje da budete poraženi bilo čime što vas može snaći, ali istovremeno opisuje ponos u zauzimanju stava ili reagovanju na stvari koje se dešavaju oko vas“, kaže Jennings i dodaje da su Bosanci i Hercegovci veoma otvoreni prema strancima. Težak slavenski jezik mnogi od njih ne nauče ni za svog dugogodišnjeg boravka ovdje.
Znam da BiH izgleda kao raj (gledano iz pakla), ali ipak, pitam ga na šta mu se najteže bilo naviknuti u Sarajevu? Na hranu, klimu ili mentalitet?  „Ja dolazim iz Velike Britanije. Ako imamo tu činjenicu u vidu, svaka druga hrana čini se kao puko uživanje. Klima je takođe fantastična. Dolazim iz sjevernoevropske zemlje koja ima sjevernoevropsku klimu. Klima je često odraz temperamenta i karaktera ljudi neke zemlje. Ovdje je dobro definisana, ide do krajnosti: topla, hladna i malo sivila zimi kada se ljudi malo premišljaju.“

Sve je ovdje drugačije

Christian Jennings je prije nekoliko godina napisao vodič o barovima, restoranima i klubovima, dakle, o noćnom životu u Sarajevu, o kojem misli sve najbolje. „Sarajevo ima mnoge prednosti jer je lako dostupan i pristupačan grad. Veliki grad, ali malo mjesto gdje se mnogo ljudi međusobno poznaje. Mjesta za izlaske su koncentrisana u užem dijelu grada, koji je lako preći pješice. Dalje, zabavno je. Kad moj brat, prijatelji i porodica dođu, najčešći komentar je: 'Nije kao u ostatku svijeta.' Ostatak EU postaje kao jedna velika ulica. Rušenje granica i trgovinskih barijera učinilo je to da sve te zemlje liče jedna na drugu. Vidite iste radnje, slične ljude sa istim težnjama. Ovdje je sve drugačije jer kafić, noćni bar ili klub, nose pečat osobe koja je njegov vlasnik“, kaže Jennings i dodaje da je sve jeftino i strašno pristupačno. „Ovdje dobijete vrlo visok životni standard za relativno mali iznos novca. Noćni život je odličan. Ako ste pušač, onda vam je dobro. Ako bih sutra umro i otišao na nebo, postoje 2-3 mjesta u Sarajevu kojima bih sigurno prošetao. Vjerovatno bih počeo laganom šetnjom kod raskrsnice na Skenderiji gdje kad stojite, vidite sve na sve četiri strane: planine, nebo, otomansku, austrougarsku i modernu arhitekturu ili manjak arhitekture... Što se tiče barova, biram između City Puba, Pravde i Opere. Ustvari, grad najljepše izgleda kada se popnete na vrh brda.“

Svake godine manji model

Christian kaže da nema administrativnih problema kao stranac u BiH. „Bankarski sistem radi brže i bolje nego u mnogim dijelovima EU. Centralna banka je dobra i sistem funkcioniše. Nemati novaca ili posla je druga stvar. Znam da ima puno ljudi u toj situaciji i to je vrlo frustrirajuće. Oni provode cijele dane hodajući po gradu i ne radeći ništa, ali to postoji i u drugim zemljama“, kaže on i dodaje da je BiH vrlo jednostavna zemlja za život. „Ono što je nevjerovatno i jako dobro u zemlji koja je prošla kroz rat je to, da je uglavnom, sigurno mjesto za život“, ističe Jennings. Ne zna koliko će dugo još živjeti u Sarajevu. Za sada mu je dobro i ostaje tu.

Pitam ga da li se osjeća integrisanim u bh. društvo. „Moja prijateljica je to rezimirala ovako. Reći ću to na bosanskom: 'Christiane, ti nisi još naš, ali nisi ni stranac. Živiš na ničijoj zemlji, a mi volimo da djelujemo na ničijoj zemlji.' Tako je rekla.“ Na kraju, bilo je zanimljivo saznati kako Christian vidi BiH za, recimo, 10 godina. „Kada sam prije desetak godina prvi put došao na ove prostore, bilo je nezamislivo da Kosovo bude nezavisno. Danas Kosovo ima centralizovanu vladu koja bolje funkcioniše nego ova koju vidimo u BiH.  Budućnost ove zemlje zavisiće od toga kako će se odvijati ustavna reforma i da li će nastaviti da funkcioniše kao dvoentitetska. Istorija bivše Jugoslavije je kao Nokia – svake godine manji model! Danas izgleda nezamislivo da se Republika Srpska odvoji ili bude samostalna. Možda ćemo za 10 godina imati manji broj autonomnih ili samostalnih republika koje će međusobno savršeno sarađivati po pitanju ekonomije. Federacija i sama kao samostalna država. Sve tri konstitutivne strane će željeti da žive jedne s drugima, ili blizu jedne drugima, ako budu izabrani ljudi  koje oni žele za svoje predstavnike“, prognozira Christian Jennings.

DW

"I mrtvi se ibrete": Ko želi oteti stećke BiH?

Ko ne zna, neće vjerovati: stećci, simbol države, kraljevine, banovine BiH, dakle isključivo bosanski, biće nominovani za listu UNESCO-a kao zajednička kulturno-historijska specifičnost Srbije, Hrvatske, Crne Gore i BiH. Politika je jasna: sve što je isključivo bosansko, ima da postane zajedničko, srpsko-hrvatsko-bosansko, a evo sada čak i crnogorsko.

Bosanski ćevap je slovenački brend. Bosanski tornjak je i hrvatski. Bosanski burek je regionalni. Ni Meša Selimović, Ivo Andrić, Mehmedalija Mak Dizdar, Musa Ćazim Ćatić, nisu više naši.

Zašto, na primjer, nas Srbija nije zvala da zajedno čačansku "brlju" prijavimo kao bosansko-srpsku drogu jer je i mi ločemo kao i komšije? Zašto nas Hrvatska nije zvala da kravatu prijavimo kao hrvatsko-bosansku mahramu jer je i mi mnogo lijepo nosimo, kao susjedi? Oni ispod zemlje se ibrete šta rade ovi koji su još na zemlji.

vijesti.ba

Dalekovidnost Safvet-bega Bašagića

U sjedištu UN-a za obrazovanje, nauku i kulturu u Parizu otvorena je izložba "Islamski rukopisi iz kolekcije Safveta bega Bašagića", koju nije pripremila neka bh. institucija nego univerzitetska biblioteka iz Bratislave.

Dalekovidan je bio Safvet beg Bašagić, kad je 1924. godine svoju kolekciju rukopisa i starih knjiga iz domena islamske kulture ustupio biblioteci univerziteta u Bratislavi. Motiv za takav čin bio je, kako je sâm rekao, da te neprocjenjive kulturne vrijednosti nađu „sigurno pribježište“. Da nije tako odlučio, bile bi u posjedu neke institucije u Bosni i Hercegovini, najvjerovatnije

Orijentalnog instituta u Sarajevu, čiji je cjelokupni rukopisni fond izgorio u granatiranju sa položaja Vojske Republike Srpske 17. maja 1992. godine.
Pet godina kasnije, 1997., kolekciju Bašagića, koja je, srećom, bila i ostala na bezbjednom mjestu – u bratislavskoj univerzitetskoj biblioteci – organizacija UNESCO je upisala u listu izuzetnih vrijednosti svjetskog kulturnog naslijeđa. Ovih dana ta kolekcija je, uz biografiju i fotografije Safveta bega Bašagića, predstavljena pariškoj i svjetskoj publici u galeriji te organizacije.

Rukopisima obogatio bratislavsku biblioteku

Prilikom otvaranja izložbe ambasador Bosne i Hercegovine u Parizu, Almir Šahović, je rekao da je Bašagić bio jedan od vodećih bosanskih intelektualaca kraja XIX. i početka XX. stoljeća. Pošto je završio orijentalne studije u Beču, gdje je i doktorirao, vratio se u BiH i pune četiri decenije aktivno učestvovao u njenom kulturnom životu. Bio je profesor, dramski pisac, pjesnik, historičar, novinar i prevodilac starih tekstova sa arapskog jezika, koje je nalazio u porodičnoj kolekciji rukopisa i knjiga. Tu kolekciju je lično dopunjavao, i kad je ona, po njegovoj odluci, koju je obrazložio razlozima bezbjednosti, prenesena u Bratislavu, tamošnja univerzitetska biblioteka bila je bogatija za 393 arapska, 117 turska i 88 perzijska rukopisa, koji su nastali između XII. i XIX. stoljeća i, uz njih, za još petsto rijetkih knjiga, štampanih na arapskom jeziku između XVIII. i XX. vijeka.

Među rukopisima, od kojih su oko stotinu unikati, ima i ostvarenja srbijanskih i hrvatskih autora koji su pisali arapskim alfabetom. Najstariji rukopis, čija jedna strana je izložena u sjedištu UNESCO-a u Parizu, religiozne je tematike i nastao je 1195. godine. Uz religiozne, izloženi rukopisi sadrže filozofska, naučna i književna ostvarenja. Nerijetko bogato ilustrovani, predstavljaju i veliku kaligrafsku vrijednost. Tu kolekciju od 598 originalnih rukopisa proučavali su ili konsultovali na stotine orijentalista cijelog svijeta nalazeći u njima rijetke podatke i Safvet-beg Bašagić sadržaje iz oblasti islamske civilizacije i nauke. Rukopisi su citirani u bezbroj knjiga o islamskoj filozofiji, matematici,
astronomiji, historiji i poeziji.

„Knjige su srce u rukama ljudi!“

Uz rukopise, u sjedištu UNESCO-a izloženo je i nekoliko rijetkih knjiga iz Bašagićeve kolekcije. Među njima je i ep "Šahnama", velikog perzijskog pjesnika Firdusija, štampan prije više od 160 godina u Bombaju i ilustrovan sa 57 grafika. Bratislavska univerzitetska biblioteka gaji uspomenu na Safvet bega Bašagića i prikuplja njegove knjige i književno-istorijske studije o njegovom djelu. Zato su među eksponatima i dvije knjige njegovih Odabranih djela, koje je prije rata štampao sarajevski izdavač Svjetlost. A naziv izložbe je "Srce u rukama", po izreci arapskog mudraca Mahmuda Iskandarija "Knjige su srce u rukama ljudi!"

DW