Ime Muje Hrnjice i danas je sinonim za neshvaćenog junaka i buntovnika u Krajini koji je svojim životom ostavio neizbrisiv trag u burnoj i često nedovoljno razjašnjenoj historiji ovog podneblja. Pored Hasan-age Pećkog o kojem smo već PISALI u našoj rubrici, za vrijeme Osmanske vladavine u Bosni, ističe se još jedan Krajišnik. Njegovo ime je Mujo Hrnjica.

Pravo ime ovog junaka o kojem se i dalje pjevaju brojne epske pjesme je Mustafa Turčalović. Rođen je početkom 17. vijeka ( 1600. godine ) u malom selu u Lici. Njegov otac je bio namjesnik u Bosni, a porijeklom je iz turske pokrajine Erzurom. Njegov otac je u Bosni upoznao kćerku bogatog Hurem-age Kozlice koji je vladao kliškim sandžakom za vrijeme Osmanlija.  Njihovo prvorođeno dijete bio je upravo Mustafa Turčulović kojeg danas znamo pod nadimkom Mujo Hrnjica. Ipak, njegov otac je ubijen u zasjedi kad je Mustafa imao svega 11 godina.  Majka mu se seli u Udbinu kod svog oca, a nakon nekoliko godina ona i njen sin sele u Šturlić koji je tad bio malena tvrđavica na granici velike Osmanske imperije. Nedugo nakon toga, Mujo će preseliti u Veliku Kladušu gdje zbog svog porijekla ulazi u krug aga, begova i kapetana među kojima se ističe i postaje prvo ime cazinske Krajine.

Ipak, dio prema tkz. “Suhoj granici” bio je izložen stalnim upadima hajduka, uskoka, habsburških plaćenika i ličkih bandi, pa je Mujo Hrnjica bio prinuđen poduzeti represivne mjere kako bi spriječio stalna pustošenja žitom i stokom bogate Krajine.  Zato je bio u stalnom kontaktu s bosanskim valijom u Banjaluci koji je, prema predanju, svog jedinog pravog naslijednika vidio upravo u Muji, pa je u tom duhu i urgirao kod sultana da Muju pošalje u Carigrad na obuku.  Mujo, pak, nije puno mario za obrazovanje i titule koje je mogao dobiti. Tako je vraćajući se jednom prilikom iz Banjaluke prošao kroz Podzvizd u kojem su harali banditi. Legenda koja nije prošla historijsku verifikaciju kaže da je Mujo Hrnjica vlastoručno ubio sve hajduke i kao heroj umarširao u Kladušu. To je naročito iznenadilo bosanskog valiju. On nije vjerovao glasinama, pa se zaputio u Kladušu da se uvjeri. Vidjevši da su banditi daleko iza granice, on je Muji Hrnjici kazao da sebi uzme onoliko zemlje koliko koraka napravi, ali uz obećanje da će i dalje čuvati Krajinu.  Njegove dvore danas će ugledati svaki putnik namjernik koji svrati do Velike Kladuše.

Mujo Hrnjica bio je u dobrim odnosima i sa vrlo vjerovatno najpoznatijim bh. herojem za vrijeme osmanlija, Taletom Ličaninom. Njih dvojica u tandemu bili su prijetnja velikom broju lovaca u mutnom koji su se željeli domoći njihovih titula i položaja. To će Muju Hrnjicu koštati života jedne večeri dok se  vraćao sa jednom sijela. U zasjedi ga  je ubio Mujo Katarica, dugogodišnji neprijatelj Hrnjice i njegovih saradnika. Kako legenda kaže, Katarica je Hrnjicu ubio zlatnim metkom jer je Mujo sam tvrdio da ga jedino zlatan metak može ubiti. Neće proći dugo, a Katarica će doći glave i Taletu Ličaninu.  Oba Mujina brata stradat će u zasjedi nekoliko godina kasnije.

Kuća Muje Hrnjice danas je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Nalazi se u starom dijelu Velike Kladuše na tkz. “pašinim vodama”. Mujo Hrnjica i danas slovi za hrabrog, požrtvovanog čovjeka kojem je želja da pomogne svom kraju i narodu, baš kao i mnogim drugim krajiškim herojima, došla glave.

cazin.net

Christian Jennings je britanski novinar koji u Sarajevu živi od 2006. godine. Dok je u BiH bjesnio rat, on je boravio u Ruandi i Burundiju. BiH je njegovo 44. inostranstvo. Zašto je odlučio da ostane živjeti u Sarajevu?

„To je čudna situacija u kojoj sam se našao kao vjerovatno jedan od posljednjih britanskih dopisnika koji su te 2006. godine stigli u Bosnu prvi put, ali to je zemlja u kojoj sam odlučio da živim sada“, kaže britanski novinar na početku našeg razgovora. Ruanda pa Bosna i Hercegovina... Primjećujem da on voli nekako, te postkonfliktne države. Pitam ga sa kakvim je predrasudama stigao ovdje. „Pogrešna je pretpostavka da stranci dolaze ovamo sa predrasudama. Prije dolaska u bilo koju zemlju dosta se nauči u razgovoru s ljudima, kroz medije, ili čitanjem knjiga. Ja sam imao tu sreću da saznam o ovoj zemlji mnogo toga od mojih kolega, ali i da upoznam mnogo Bosanaca prije nego što sam došao ovdje. Ipak, nije to bio napredni nivo poznavanja. Malo sam znao o tome gdje zapravo, dolazim“, priznaje Jennings.

Gdje su nestale pare?

Obostrano upoznavanje trajalo je kratko, ali dovoljno dugo da britanski novinar shvati kako je strani uticaj u BiH najčešće bio vrlo pogrešan. „Nažalost, tu su bile stotine hiljada stranaca, vojnika, političara, akademskih djelatnika, humanitaraca i analitičara koji su ovdje došli iz sasvim pogrešnih razloga. Zato ovdje imate entropijski odnos između međunarodne zajednice i Bosne, jer međunarodna zajednica nastoji doći u zemlje prije, za vrijeme, ili nakon konflikta i ona obično zatiče jednu stranu koja je društveno i ekonomski dominantna. U Bosni i Hercegovini su zatekli tri strane od kojih su sve tri izgubile rat. Tako imate situaciju u kojoj je učinjeno mnogo grešaka, potrošeno je oko 15 milijardi eura ili dolara od 1992. i ja da sam Bosanac ovdje, pitao bih se gdje je taj novac nestao i šta je njime postignuto“, kaže Jennings i dodaje da je u problematičnoj političkoj klimi vrlo teško ustanoviti šta međunarodna zajednica nije uspjela ostvariti, a šta je BiH uspjela da uradi. „Sve zajedno, kada se uzme u obzir, uopšte ne začuđuje to što zemlja funkcioniše ovako kako je to danas slučaj“, kaže britanski novinar.

Savršena kombinacija

Jedna poslovica kaže: dom je tamo gdje mi je dobro. Da li je vama zaista dobro ovdje u BiH?“ pitam kolegu. „Da se ovdje ne osjećam dobro, ne bih tu živio. Da, to je savršena kombinacija: biti Evropljanin, a ne biti homogeniziran. Ova zemlja ima istoriju, kulturu koja je vrlo slična britanskoj, smisao za humor koji je takođe sličan britanskom. Ima pristup životu koji je nezavisan, anarhičan i ponosan. Može se upotrijebiti riječ 'inat' koji je možda razlog bosanskih uspjeha ili neuspjeha. Inat znači odbijanje da budete poraženi bilo čime što vas može snaći, ali istovremeno opisuje ponos u zauzimanju stava ili reagovanju na stvari koje se dešavaju oko vas“, kaže Jennings i dodaje da su Bosanci i Hercegovci veoma otvoreni prema strancima. Težak slavenski jezik mnogi od njih ne nauče ni za svog dugogodišnjeg boravka ovdje.
Znam da BiH izgleda kao raj (gledano iz pakla), ali ipak, pitam ga na šta mu se najteže bilo naviknuti u Sarajevu? Na hranu, klimu ili mentalitet?  „Ja dolazim iz Velike Britanije. Ako imamo tu činjenicu u vidu, svaka druga hrana čini se kao puko uživanje. Klima je takođe fantastična. Dolazim iz sjevernoevropske zemlje koja ima sjevernoevropsku klimu. Klima je često odraz temperamenta i karaktera ljudi neke zemlje. Ovdje je dobro definisana, ide do krajnosti: topla, hladna i malo sivila zimi kada se ljudi malo premišljaju.“

Sve je ovdje drugačije

Christian Jennings je prije nekoliko godina napisao vodič o barovima, restoranima i klubovima, dakle, o noćnom životu u Sarajevu, o kojem misli sve najbolje. „Sarajevo ima mnoge prednosti jer je lako dostupan i pristupačan grad. Veliki grad, ali malo mjesto gdje se mnogo ljudi međusobno poznaje. Mjesta za izlaske su koncentrisana u užem dijelu grada, koji je lako preći pješice. Dalje, zabavno je. Kad moj brat, prijatelji i porodica dođu, najčešći komentar je: 'Nije kao u ostatku svijeta.' Ostatak EU postaje kao jedna velika ulica. Rušenje granica i trgovinskih barijera učinilo je to da sve te zemlje liče jedna na drugu. Vidite iste radnje, slične ljude sa istim težnjama. Ovdje je sve drugačije jer kafić, noćni bar ili klub, nose pečat osobe koja je njegov vlasnik“, kaže Jennings i dodaje da je sve jeftino i strašno pristupačno. „Ovdje dobijete vrlo visok životni standard za relativno mali iznos novca. Noćni život je odličan. Ako ste pušač, onda vam je dobro. Ako bih sutra umro i otišao na nebo, postoje 2-3 mjesta u Sarajevu kojima bih sigurno prošetao. Vjerovatno bih počeo laganom šetnjom kod raskrsnice na Skenderiji gdje kad stojite, vidite sve na sve četiri strane: planine, nebo, otomansku, austrougarsku i modernu arhitekturu ili manjak arhitekture... Što se tiče barova, biram između City Puba, Pravde i Opere. Ustvari, grad najljepše izgleda kada se popnete na vrh brda.“

Svake godine manji model

Christian kaže da nema administrativnih problema kao stranac u BiH. „Bankarski sistem radi brže i bolje nego u mnogim dijelovima EU. Centralna banka je dobra i sistem funkcioniše. Nemati novaca ili posla je druga stvar. Znam da ima puno ljudi u toj situaciji i to je vrlo frustrirajuće. Oni provode cijele dane hodajući po gradu i ne radeći ništa, ali to postoji i u drugim zemljama“, kaže on i dodaje da je BiH vrlo jednostavna zemlja za život. „Ono što je nevjerovatno i jako dobro u zemlji koja je prošla kroz rat je to, da je uglavnom, sigurno mjesto za život“, ističe Jennings. Ne zna koliko će dugo još živjeti u Sarajevu. Za sada mu je dobro i ostaje tu.

Pitam ga da li se osjeća integrisanim u bh. društvo. „Moja prijateljica je to rezimirala ovako. Reći ću to na bosanskom: 'Christiane, ti nisi još naš, ali nisi ni stranac. Živiš na ničijoj zemlji, a mi volimo da djelujemo na ničijoj zemlji.' Tako je rekla.“ Na kraju, bilo je zanimljivo saznati kako Christian vidi BiH za, recimo, 10 godina. „Kada sam prije desetak godina prvi put došao na ove prostore, bilo je nezamislivo da Kosovo bude nezavisno. Danas Kosovo ima centralizovanu vladu koja bolje funkcioniše nego ova koju vidimo u BiH.  Budućnost ove zemlje zavisiće od toga kako će se odvijati ustavna reforma i da li će nastaviti da funkcioniše kao dvoentitetska. Istorija bivše Jugoslavije je kao Nokia – svake godine manji model! Danas izgleda nezamislivo da se Republika Srpska odvoji ili bude samostalna. Možda ćemo za 10 godina imati manji broj autonomnih ili samostalnih republika koje će međusobno savršeno sarađivati po pitanju ekonomije. Federacija i sama kao samostalna država. Sve tri konstitutivne strane će željeti da žive jedne s drugima, ili blizu jedne drugima, ako budu izabrani ljudi  koje oni žele za svoje predstavnike“, prognozira Christian Jennings.

DW