Ambasador.CH - Bosnian web community!

Da su borci Armije Bosne i Hercegovine u ratu bježali pred jačim i brojnijim neprijateljima kao što Mustafa Mujezinović već drugi put bježi pred mitinzima boračkih veterana i njihovih porodica - Bosne i Hercegovine danas ne bi bilo. Uoči protesta održanih prije nekoliko mjeseci, premijer Federacije je zdušio u Tursku, odakle se nije vraćao sve dok nije dobio trostruku garanciju da su protesti i stvarno končani. Tokom posljednjih protesta održanih u srijedu, Mujezinović se uključio u program Kantonalne televizije Sarajevo da prenese da su svi zahtjevi demonstranata, koje je prethodno mjesecima odbijao - usvojeni. Na pitanje zašto ne dođe u Sarajevo i gdje se nalazi, premijer je odgovorio da nije bitno, a na pitanje kada će se vratiti odgovorio je: "Na vrijeme."

Nažalost, Mustafa Mujezinović nije shvatio da je njegovo vrijeme isteklo još onog trenutka kada je izabran za nasljednika Nedžada Brankovića, besramnog federalnog premijera koji nije završio u zatvoru i koji svoje stranačke veze koristi za novopokrenuti privatni "konsultantski" biznis. Ruku na srce, egzistencijalni očaj i osjećaj besperspektivnosti svih građane Bosne i Hercegovine koji sve teže mogu da (pre)žive od svog poštenog rada samo je epilog scenarija čiji je sinopsis napisan još uoči izbora 2006. godine. Podsjećam, tada su sve stranke u Parlamentu Federacije BiH, uključujući i opozicioni SDP BiH, kalkulirajući s prijetnjama boračkih populacija izrečenih svega nekoliko dana prije izbora, usvojili paket zakona kojima se proširuju prava braniteljske populacije. Poslanici svih stranaka digli su ruke za zakone za koje se već tada znalo da su trajno neprovedivi. Naime, ne radi se o tome da su zakoni loši, da veliki dio korisnika ne zaslužuje povećanje primanja i nove beneficije: problem je bio i ostao u tome što novca u federalnoj kasi za provođenje spomenutih zakona - jednostavno nema. Većina egzistencijalno najugroženijih kategorija stanovništva pripada razumnim, čak i neobjašnjivo razumnim ljudima, kojima bi se dalo objasniti da para nema, da je potrebo strpljenje i da postoji vizija bolje budućnosti.

Međutim, činjenično tačan argument da para nema pada u vodu pred besramnim, kontinuiranim povećanjem privilegija kojima sebe daruje politička kasta - i što je najtužnije, tu skoro da nema razlike između vlasti i opozicije - od primanja poslanika koja dosežu i do sedam hiljada maraka, preko najskupljih modela vrhunskih automobila u voznim parkovima poput Špirićevog, pa do drskog pokušaja ozakonjenja mogućnosti odlaska u povlaštenu penziju poslanika s 20 godina radnog staža ili 50 godina starosti.

Kakvu je viziju bolje budućnosti u stanju ponuditi kao premijer, Mujezinović je najbolje demonstrirao svojim nastupnim TV intervjuom. Na pitanje koje su to ideje, koji je program s kojim dolazi u Vladu, odgovorio je, vjerovali ili ne, da ima dvije: da će zbog toga što je on godinama bio ambasador u Maleziji toj zemlji čast što je on izabran za premijera, pa će zato nagrnuti malezijske investicije; druga je genijalna ideja bila da milijarde eura potrebnih za strateške investicije osigura iz "slamarica" građana BiH!? I, naravno, kakve ideje, takva i realizacija, ali je zato premijer sve doskora bio izuzetno uspješan u čuvanju fotelje direktora Razvojne banke notornog Ramiza Džaferovića.

Na kraju, Mujezinović i politička garnitura koju on personificira posljednja je koja građane može pozvati na strpljenje. Ne zato što je ono neophodno, pa ko god bio na njegovom mjestu: radi se o tome da kasta koja ga je "ufoteljila" nema ni znanja ni moralnog kredibiliteta i legitimiteta da traži odricanje od bilo koga u ovoj državi.

bhdani / S. Pećanin